Najjeftiniji oblik ponosa jest nacionalni ponos. On otkriva pomanjkanje individualnih kvaliteta pojedinca kojima bi se dotični mogao ponositi jer inače ne bi trebao pribjeći onima koje dijeli s milijunima drugih. Onaj koji posjeduje osobne vrline, najbolje će prepoznati pogreške svoje vlastite nacije jer mu je ona stalno pred očima. Ali svaki jadnik koji ništa drugo na svijetu ne posjeduje na što bi mogao biti ponosan, koristi ovo zadnje sredstvo, naciju kojoj pripada, da bi na nešto mogao biti ponosan. Kroz to se osjeća jačim i spreman je s puno zahvalnosti braniti rukama i nogama svaku njezinu pogrešku i glupost.
Protiv sam svakog nacionalizma, čak i pod krinkom pukog patriotizma. Povlastice zasnovane na položaju i imovini uvijek su mi se činile nepravednima i pogibeljnima, kao i svaki pretjerani kult ličnosti.
Nacionalizam je naša forma incesta, naša je idolatrija, naše je ludilo. »Patriotizam« je njegov kult. Gotovo da nije potrebno nužno reći da pod »patriotizmom« mislim na onaj stav koji vlastitu naciju stavlja iznad čovječanstva, iznad principa istine i pravde; ne na ljubavni interes za vlastitu naciju, koji je briga za duhovno koliko i za materijalno blagostanje nacije – nikada za njezinu moć nad drugim nacijama. Baš kao što ljubav za jednu individuu koja isključuje ljubav za druge nije ljubav, ljubav za vlastitu zemlju koja nije dio vlastite ljubavi za čovječanstvo nije ljubav, već idolatrijsko štovanje.